Bol u želucu – simptomi, uzrok i lečenje

Anatomija želuca. Želudac je glavni rezervoar za hranu u telu. Da ne postoji želudačni kapacitet za skladištenje, morali bismo da jedemo konstantno, umesto samo nekoliko puta dnevno. Želudac izlučuje mešavinu kiselina, mukusa i digestivnih enzima koji pomažu u varenju i saniranju hrane dok je ona uskladištena u želudcu.

Želudac je zaobljen, šuplji organ, koji je smešten odmah inferiorno od dijafragme na levoj strani abdominalne šupljine. Lociran između ezofaga (jednjaka) i duodenuma, želudac pomalo liči na postepeno uvećanje gastrointestinalnog trakta u obliku polumeseca. Unutrašnji sloj želuca je pun nabora koji su poznati kao gastrični zglobovi. Gastrični zglobovi ili prevoji omogućavaju da se želudac rastegne kako bi omogućio dovoljno mesta za hranu i ujedno pomažu da se hrana primi i pomeri dalje tokom varenja.

Želudac može biti podeljen na 4 dela na osnovu oblika i funkcija. Ezofagus ili jednjak, spaja se sa želucem u maloj regiji zvanoj kardija. Kardija je uska, regija koja liči na cev i otvara se u nešto širu regiju želuca. Unutar kardije se nalazi niži ezofagealni sfinkter, nešto poput gumice napravljene od mišićnog tkiva, koji kontrahuje kako bi zadržao hranu i kiselinu unutar želuca. Kardija se produžava na samo telo želuca, koje čini centralni i najveći deo želuca.

Loading...

Superiorno od tela želuca je regija u obliku svoda koja je poznata kao fundus.

Inferiorno od tela želuca je regija u obliku levka koja je poznata pod imenom pilorus. Pilorus spaja želudac sa duodenumom i sadrži pilorični sfinkter. Pilorični sfinkter kontroliše protok delimično svarene hrane van želuca i unutar duodenuma.

Mikroskopska analiza želudačne strukture otkriva da je on napravljen od nekoliko različitih slojeva tkiva: mukoze, submukoze, muskularisa (mišićnog) i seroznog sloja.

Unutrašnji sloj želuca je poznat kao mukoza, a napravljen je od sluznice ili mukozne membrane. Mukozna membrana želuca sadrži jednostavno kolumnarno eptelno tkivo sa mnogo egzokrinih ćelija. Male pore koje se zovu gastrične jame sadrže mnogo egzokrinih ćelija koje luče digestivne enzime i hlorovodoničnu kiselinu u lumen ili u šuplju regiju želuca. Mukozne ćelije kojih ima po želudačnoj oblozi i gastrične jame, luče mukus kako bi zaštitile želudac  od sopstvenih digestivnih izlučevina. Mukoza želuca je mnogo deblja od mukoze ostalih organa gastrointestinalnog trakta zbog dubine želudačnih ili gastričnih jama.

Duboko unutar mukoze (sluznice) postoji tanak sloj glatkih mišića poznat kao muskularna mukoza (muscularis mucosae). Ovaj sloj omogućava mukozi da formira prevoje ili zglobove i da poveća kontakt sa želudačnim sadržajem. Oko mukoze se nalazi submukozni sloj želuca. Submukoza je napravljena od različitih vezivnih tkiva, krvnih sudova i nerava. Vezivna tkiva podržavaju tkiva mukoze i spajaju ih sa muskularnim slojem. Snabdevanje krvlju submukoze obezbeđuje hranljive materije zidovima želuca. Nervno tkivo u submukozi prati sadržaj želuca i kontroliše kontrakciju glatkih mišića i sekreciju digestivnih supstanci.

Muskularni sloj želuca okružuje submukozu i čini veći deo želudačne mase. Muskularis je napravljen od tri sloja tkiva glatkih mišića koji su aranžirani tako da njihova vlakna idu u tri različita pravca. Ovi slojevi glatkih mišića omogućavaju želucu da vrši kontrakcije kako bi mešao i propagirao hranu kroz digestivni trakt.

Loading...

Spoljašnji sloj želuca koji okružuje muskularis sloj je serozna opna – tanka serozna membrana izgrađena od jednostavnog skvamoznog epitelnog tkiva i aerolarnog vezivnog tkiva. Seroza ima glatku, klizavu površinu i luči tananu, vodenu sekreciju koja je poznata kao serozni fluid. Glatka, mokra površina seroze pomaže u zaštiti želuca od frikcije, odnosno trenja jer se širi sa hranom i pomera kako bi mešao i pokretao hranu.

Fiziologija želuca. U ustima žvaćemo i navlažujemo čvrstu hranu dok ne postane mala masa poznata kao bolus. Kada progutamo svaki bolus, onda on prolazi kroz jednjak do želuca gde se skladišti zajedno sa drugim bolusima i tečnostima iz istog obroka.

Veličina želuca zavisi od osobe do osobe, ali u proseku može sadržati 1-2 l hrane i tečnosti tokom obroka. Kada se rastegne do svog maksimalnog kapaciteta tokom obilnih obroka ili prejedanja, želudac može da zadrži i do 3-4 litra. Rastezanje želuca do njegove maksimalne veličine čini varenje otežanim, jer želudac ne može lako da kontrahuje kako bi mešao hranu pravilno, pa to vodi do osećaja neugodnosti.

Loading...

Nakon što je želudac napunjen hranom iz jednog obroka, on drži hranu oko sat-dva. Tokom ovog perioda, želudac nastavlja probavni proces koji je počeo u ustima i omogućava crevima, pankreasu, žučnoj kesi i jetri da se pripreme da dovrše probavni proces.

Na inferiornom kraju stomaka, pilorični sfinkter kontroliše kretanje hrane ka crevima. Pilorični sfinkter je normalno zatvoren kako bi držao hranu i želudačne izlučevine unutar želuca. Kada je ta delimično svarena hrana spremna da napusti želudac, pilorični sfinkter se otvara kako bi omogućio maloj količini polusvarene hrane da prođe u duodenum. Ovaj proces, poznat kao pražnjenje želuca, polako se ponavlja na svaka 1-2 sata koliko se hrana i nalazi u želucu. Lagana stopa želudačnog pražnjenja pomaže da se širi volumen polusvarene hrane koja se oslobađa iz želuca i maksimizira varenje i apsorpciju hranljivih sastojaka u crevima.

Šta sve mogu biti uzroci bolova u želucu?

Uzroci bolova u želucu mogu biti različiti. Krenućemo od onih ozbiljnijih. Na prvom mestu spominjemo čir na želucu ili peptički ulkus.

Peptički ulkus (Ulcus gaster). Želudačni i duodenalni čir se obično ne mogu razlikovati samo na osnovu istorijata bolesti, iako neki nalazi mogu biti sugestivni. Epigastrični bol je najuobičajeniji simptom  i gastričnog i duodenalnog čira. Karakteriše ga osećaj pečenja i “kidanja” i obično nastupa nakon obroka – klasično, brzo nakon obroka sa želudačnim čirom i 2-3 sata nakon obroka kada je u pitanju duodenalni čir.

Kod nekomplikovanih želudačnih čireva, klinički nalazi su nespecifični i nedovoljni. Alarmantne karakteristike koje zahtevaju hitnu negu uključuju krvarenje, anemiju, prerani osećaj sitosti, neobjašnjiv gubitak težine, progresivnu disfagiju ili odinofagiju, stalno povraćanje i porodičnu istoriju gastrointestinalnog kancera. Pacijenti sa perforacijom peptičkog ulkusa obično imaju iznenadne nastanke teških, oštrih, probadajućih abdominalnih bolova.

Kod mnogih pacijenata sa nekomplikovanim peptičkim ulkusom, rutinski laboratorijski testovi obično nisu od pomoći; umesto toga, dokumentacija peptičkog ulkusa zavisi od radiografskih i endoskopskih potvrda. Testiranje na infekciju bakterijom H. pylori je suštinsko kod svih pacijenata sa peptičkim ulkusom. Fekalni antigenski test je mnogo više odgovarajući nego testiranje na antitela.

Endoskopija gornjeg gastrointestinalnog trakta je poželjniji način dijagnostičkog ispitivanja u evaluaciji pacijenata koji su pod sumnjom za peptički ulkus. Endoskopija pruža mogućnost da se čir vizuelizuje, da se odredi prisustvo i stepenuje aktivno krvarenje.

Većina pacijenata se uspešno leči tako što se vrši terapija za infekciju na H.pylori uz izbegavanje nesteroidnih antiupalnih lekova, zajedno sa odgovarajućom upotrebom antisekretorne terapije.

Loading...

Patofiziologija peptičkog ulkusa

Peptički ulkus ili čir na želucu je defekt gastrične ili duodenalne mukoze koja prolazi kroz muskularnu mukozu. Epitelne ćelije želuca i duodenuma luče mukus kao odgovor na iritaciju epitelnog sloja i kao rezultat holinergičke stimulacije. Površinski deo želudačne i duodenalne mukoze postoji u obliku gelastog sloja, koji je nepropustan za kiseline i pepsin. Druge želudačne i duodenalne ćelije luče bikarbonat, koji pomaže u tamponiranju kiseline koja leži blizu mukoze. Prostaglandini tipa E imaju važnu zaštitnu ulogu, jer povećavaju proizvodnju bikarbonata i sluznice.

U slučaju da kiselina i pepsin uđu u epitelne ćelije, dodatni mehanizmi su tu za smanjenje povreda. Unutar epitelnih ćelija, jonske pumpe u bazolateralnoj ćelijskoj membrani pomažu da se reguliše intracelularni pH tako što uklanjaju višak vodonika. Kroz proces restitucije, zdrave ćelije migriraju do mesta povrede. Mukozni tok krvi uklanja kiselinu koja se širi kroz povređenu mukozu i omogućava bikarbonatu da dođe do površine epitelnih ćelija.

U normalnim uslovima postoji fiziološki balans između sekrecije želudačne kiseline i gastroduodenalne mukozalne odbrane. Povreda sluzokože, a samim tim i peptički čir, javljaju se kada se balans između agresivnih faktora i odbrambenog mehanizma poremeti. Agresivni faktori, kao što su nesteroidni antiupalni lekovi, H. pylori infekcija, alkohol, žučne soli, kiselina i pepsin, mogu promeniti mukozalnu odbranu dozvoljavajući povratnu difuziju jona vodonika i naknadnu povredu epitelnih ćelija. Odbrambeni mehanizmi uključuju čvrste intracelularne veze, mukus, mukozni protok krvi, celularnu restituciju i obnavljanje epitela.

Gram-negativna spiroheta H. pylori bila je prvo povezana sa gastritisom 1983. godine. Od tada je dalje izučavanje H. pylori otkrilo da je ona glavni deo trijade, koja uključuje kiselinu i pepsin, što doprinosi primarnoj bolesti peptičkog ulkusa.

Helicobacter pylori je bakterija koja uzrokuje hronično zapaljenje (infekciju) u želucu i duodenumu i često je zarazni uzrok čira. Ova bakterija se ponekad naziva i ulkusna ili ulcerozna bakterija.

Ova bakterija uzrokuje hroničnu upalu ili gastritis tako što napada oblogu želuca jer proizvodi citotoksin koji se naziva vakuolizirajući citotoksin A ili Vac-A. Upravo to dovodi do stvaranja čira. Iako mnoge osobe koje su inficirane nemaju simptome, druge inficirane osobe mogu imati povremene epizode sa sledećim simptomima:

  • nadimanje;
  • podrigivanje;
  • mučnina;
  • povraćanje;
  • nelagodnost u stomaku.

Kada je u pitanju ozbiljna infekcija, onda ona izaziva sledeće simptome:

  • jak bol u želucu, odnosno u abdomenu;
  • mučninu i povraćanje koje može uključivati i povraćanje krvi;
  • crnu stolicu;
  • premor;
  • nizak nivo crvenih krvnih zrnaca (anemija);
  • smanjen apetit;
  • dijareju;
  • čir na želucu;
  • gorušicu;
  • loš zadah.
  1. pylori se teško leči i iskorenjuje iz želuca uz pomoć antibiotika jer je otporna na njih, pa se zbog toga obično daju dva antibiotika zajedno sa inhibitorima proteinske pumpe (omeprazoli ili esomeprazoli).

Drugi čest uzrok bolova u želucu može biti gorušica ili gastroezofagealni refluks. Ova bolest je sve više učestala u poslednjim decenijama. Ovo patološko stanje se može objasniti kao hronično oštećenje sluzokože jednjaka, tačnije donje strane jednjaka. Dešava se kada se želudačni sadržaj vraća u jednjak, pa to izaziva gorušicu, podrigivanje, osećaj pečenja i bol u želucu.

Uzrok ovog refluksa je uglavnom oslabljenost mišića ezofagealnog sfinktera koji treba da spreči vraćanje sadržaja želuca nazad u jednjak.

Mnoge osobe, uključujući i trudnice, pate od gorušice. Veruje se da većina ovih ljudi ima problem sa stanjem koje se zove hijatalna hernija. Gornji deo želuca se pomeri ka grudima kroz mali otvor u dijafragmi (dijafragmatski hijatus). Dijafragma je mišić koji razdvaja abdomen od grudi. Ovaj mišić podržava donji deo jednjaka. Mnogi ljudi sa ovim problemom neće imati probleme sa gorušicom ili refluksom. Ali ako imate hijatus herniju onda to može da omogući da se želudačni sadržaj mnogo lakše vrati u jednjak.

Kašljanje, povraćanje, istezanje ili iznenadni fizički napor mogu da izazovu povećanje pritiska u abdomenu što rezultira hijatus hernijom. Gojaznost i trudnoća takođe doprinose ovom stanju. Mnogi, inače zdravi, ljudi od 50 godina starosti, pa naviše imaju malu hijatalnu herniju.

Drugi faktori koji doprinose gorušici, odnosno gastroezofagealnom refluksu su navike u ishrani i stilu života. Određene namirnice i pića, uključujući čokoladu, pepermint, prženu i masnu hranu, kafu ili alkoholna pića, mogu da doprinesu razvoju refluksa i gorušice.

Sledeći faktor koji može da doprinese razvoju bolova u želucu može biti gastroenteritis ili crevna viroza. To je infekcija koju prate grčevi u stomaku, pa čak i mučnina i povraćanje.

Kada imate gastroenteritis, vaš želudac i creva postaju iritirani u upaljeni. Uzrok je obično virusna ili bakterijska infekcija.

Simptomi mogu biti vodena dijareja i povraćanje, potom bol u želucu, grčevi, groznica, mučnina i glavobolja.

Gastroenteritis može biti izazvan tako što ćete biti u kontaktu sa nekim ko nosi virus, tako što konzumirate kontaminiranu vodu ili hranu i tako što ne operete ruke nakon odlaska u toalet ili menjanja pelena.

Glavni tipovi virusa koji izazivaju gastroenteritis su rotavirus i norovirus.

Poslednji uzrok bolova u želucu koji ćemo navesti može biti višak gasova u stomaku, odnosno u želucu i crevima. Do pojave viška gasova u gastrointestinalnom traktu dolazi zbog gutanja vazduha ili zbog konzumiranja previše veštačkih šećera, ali i lisnatog povrća, tj. mahuna. Krivci mogu biti i pivo, gazirani sokovi, itd.

Da biste smanjili bolove u želucu koji su ovim izazvani, najbolje je promenite navike u ishrani i da pijete blage biljne čajeve koji će umiriti iritiran stomak.

Loading...